Imao sam jednu radnu drugaricu. Imala je frajera. Nisam uzgajao nikakve ambicije, osim radnih i drugarskih. Fina, zgodna, o sebi, pri sebi.
Ali, međutim. Počeli su nekakvi ispadi ljubomore, pozivi na pivu, pozivi na putovanje. Nisam kontao koji joj je. Pravo da kažem bilo mi je žao. Puno je mlađa, ima dečka, koji kurac će joj jedan ovakav kurajber, tj. ja. Još sam vjerovao da je u pitanju jaranstvo. Zbog tužnog pogleda išli smo na pivu. Sve do jednom, dok nije uletila u klinč. Bio mi je pun kuršlus. Prestao sam tamo da radim, izbrisao kontakt. Ovo je samo jedan primjer.
Pošteni i naivni, moji. I žene love itekako. Nekad brutalnije nego muškarci. Picojebci bi šenuli, kada bi znali sve tajne zavodničke kuhinje. Pokazivanje koljena, minđuše na pupku, i do posljednjeg organa. Što je još gore, ako ih ne prihvatiš, imaš zagarantovanu mržnju dugoročno.
Nemam više zabluda. Ponekad treba ići do kraja, da se otklone iluzije. Zajebi. Finoća je oblanda. Sve ostalo se prešućuje.
Mudro receno, svidja mi se
Danas radim sa onom kokom. Goveđa glava me nešto gleda uz kiseli osmijeh. Jebem li ga, ako je neṣ̌to nanjušio.
Dame biraju. Uvijek su. A mi se zanosimo da bi postale noseće. A i ta dugoročna mržnja, iako moćna opet bez'ze, samo prijateljstvo se sjebe, ali nema veze, vazda ima frajera za to.
Sreća te nisu probirljive. Inače, mi nikakvi, bi mogli uz gitaru staru.
Zato svake godine se kupi nova gitara, makar i sa Amazona za $90 ?
Ima se, može se.?